Je li ovo dvadeset i peti ili dvadeset i šesti dalekovodni stup? Sve mi brže izmiču iz vidnog polja, a sljedeći koji dolazi zadržava se samo dijelić sekunde i nestaje za onim prvim. Ovo brojenje mi je jedina zanimacija dok se svakodnevno vraćam radničkim vlakom s posla kući. Umiruje me njegovo jednolično kloparanje dok vozi uvijek istim putem. Poznajem već svaki kamen, stablo, zid ili kuću kraj koje prolazimo. Tek tu i tamo zrak propara reski zvuk sirene, kao da strojovođa želi poplašiti koze i ovce koje su do tada nezainteresirano brstile lišće nedaleko od pruge. Sve je uvijek isto, statično i nepomično kao i moj život već desetak godina, a toliko traje i moje putovanje u grad na posao. Izmjenjuju se jedino boje sa smjenom godišnjih doba.
Znam već, na kolodvoru će me dočekati moj nezaposleni suprug Tomislav. On i nema drugog posla nego dočekivati me svakodnevno i već pri izlasku iz vlaka dobro me odmjeriti nisam li možda odjenula suviše izazovnu odjeću i time privlačila pažnju ostalih muškaraca. Otkad je ostao bez posla, postao je netrpeljiv kako prema meni tako i prema samome sebi i sve ga češće muče neke paranoidne misli, a u svom mozgu stvara svakakve scenarije. To me opterećuje već neko vrijeme, a posljednjih dana još i više jer razloga za optužbe napokon ima.
Skrušenija sam stoga i tiša nego inače, bojim ga se, a i sebe se bojim, da se ne odam nečim, da ne pročita nešto u mom pogledu, jer s Tomislavom se nikad ne zna, nije uračunljiv sa svojim PTSP-om, a sada i kojom čašicom više, otkazom i koječim drugim. No, u ovoj sam priči ja žrtva, barem tako sam htjela da bude jer žrtvom sam se svojevoljno napravila, ili mi je možda lakše sve svoje greške i pogrešne poteze pripisati Tomislavu?
Svaka žrtva traži krivca, inače se žrtvom ne bi mogla zvati. Biti i smatrati se žrtvom lakše je nego prihvaćati odgovornost za svoje postupke. Plivanje je to nizvodno, linijom manjeg otpora.
A moglo je sve biti drugačije da sam postupala drugačije i preuzela stvari u svoje ruke, da sam otišla s Ivanom umjesto što sam ostala kod kuće i čekala ga, čekala, čekala, sve dok nisam posrnula i pogriješila. Da, tražim krivca. Tako mi je lakše. Nekad je kriva viša sila, nekad okolnosti, nekad muž…
Vadim ogledalce iz torbice i provjeravam ima li još šminke na mom licu. Nema, sve sam dobro počistila vlažnom maramicom. U posljednjih se mjesec dana ipak pomnije uređujem za odlazak na posao jer želim izgledati bolje. Tomislav ne voli da se šminkam jer preferira prirodan izgled. Ne trpi ni naznaku maskare ni sjenila. Odustala sam od borbe s njim i pribjegla lakšem rješenju: našminkam se u vlaku ujutro dok putujem na posao. Malo, tek toliko da zadovoljim svoju potrebu, ali pazim da takva ne dođem kući. Ne želim scene, a ovu ponižavajuću situaciju u kojoj se nalazim i nemam kome povjeriti.
Jako sam umorna. U tvornici cipela gdje radim za strojem danas nije bilo vremena ni za kavu. Promijenio se vlasnik, upregnuo nas kao roblje i osim sata pauze nemamo ni minute više. Još su mi nosnice i pluća puni oštrog mirisa ljepila. Čudim se sama sebi kako sam uspjela deset godina izdržati u tim uvjetima, ali navikne se čovjek na svašta, tako sam i ja na taj miris pa je i omamljenosti, koju mi je u početku stvarao, s vremenom nestalo. Nije da sam imala puno manevarskog prostora, netko je u obitelji sada morao raditi i nije bilo vremena za izvolijevanje.
Imamo i kćer, Maju. Ona je tiho i pomalo ustrašeno dijete koje se trza na svaki jači šum i izbezumi kad čuje da se u našoj kući malo glasnije komunicira, što i nije rijetkost. Želim je poštedjeti ovoga, no bojim se da to nije moguće. Ja sam glasna zbog svojih loših odabira i podsvjesno to želim naglas izreći da me cijeli svijet, pa i kćer, čuju, a Tomislav je glasan zato što vidi da svakim danom sve više tone, a ne nalazi načina da se izvuče. Ja mu ne pomažem dovoljno, nemam snage, a i nije mi stalo.
Čujem bolni cilik kočnica i stenjanje vlaka koji usporava dok se na kraju potpuno ne zaustavi na željezničkom kolodvoru. Još kroz staklo zatvorenih vrata vidim ga kako šetka i nervozno cupka čekajući me.
- Jesi li kupila cigarete? - upitao je umjesto pozdrava. Kimnula sam glavom. - Daj brže, već sam potpuno lud! Od podneva nisam zapalio.
- Ne zanima te jesam li imala za kruh i mlijeko? - upitala sam tiše, ne želeći na nas skrenuti pozornost ostalih putnika. - A da prestaneš pušiti?
- I to bi mi ukinula? Hajde, ukini mi i zrak koji dišem! - postajao je glasniji i nestrpljiviji. Nikad se pušaču koji je u apstinencijskoj krizi ne smije predlagati prestanak pušenja, to još nisam bila naučila, jer se stvari mogu samo pogoršati. Trebala sam čekati da popuši pa da tek tada o tome normalno porazgovaramo.
Sjela sam u tijesan prastari citroen. Iz najlonske vrećice izvadila sam kutiju cigareta i pružila mu je. Promatrala sam ga dok je halapljivo uvlačio dim i ispuhivao ga zamagljujući prozorska stakla. Dim duhana pomiješao se s alkoholnim isparavanjem koje mu je izlazilo iz usta. Bila sam sigurna da je već posjetio Zdravka u njegovu podrumu i zadužio se za još jednu bocu, tko zna već koju po redu. Zdravko mi redovito dolazi svakog petnaestog u mjesecu da podmirim njegov dug.
Gle, nije se ni obrijao, pomislila sam. Iscijeđen, očajan, pijan, nimalo nalik Ivanu, mojoj davnoj ljubavi.
Ja zapravo već godinama volim drugoga. Volim Ivana. Zatvaram oči da ga u svojoj mašti ponovno dočaram. Nedavno se iznenada pojavio nakon što ga nisam vidjela deset godina, točnije od dana mog vjenčanja s Tomislavom. On je bio moja mladenačka ljubav koja je tinjala u meni sve ove godine, a u posljednje se vrijeme razbuktala svom svojom silinom. Umjesto da prođe, jer vrijeme sve pokrije i razvodni, to se kod mene nije dogodilo. Bila je samo pritajena i namjerno zatomljena. Prisilila sam samu sebe da svoje misli i osjećaje usmjerim drugim tokom i da se uvjerim kako je meni zapravo dobro, solidno, izdržljivo, podnošljivo. No, moj se brak sve više klimao na staklenim nožicama, a ni jedno od nas dvoje nije imalo snage poduprijeti ga, kao da smo se, poput gledatelja u kinu, prepustili i pasivno čekali što će biti dalje.
Ivan se vratio u grad u kojem radim nakon deset godina provedenih u Austriji, gdje je radio, a i zaradio. Bio je dovoljan jedan pogled u prepunoj gradskoj ulici, dodir ruke, osmijeh i znala sam da ga još volim. Ne da mi se otvarati oči i gledati cestu kojoj znam svaki centimetar. Ne da mi se gledati ni otužan Tomislavov profil. Ljepše mi je ovako zakukuljenoj u čahuri svoje mašte…
Ponovno čujem Ivanov glas i vrtim film od prije mjesec dana kad sam ga nenadano ponovno srela.
- Marijana! - zazvao me iznenađeno ugledavši me u bujici ljudi koji su se slijevali ulicom.
Srce mi je istog trena ubrzano zakucalo od tog još uvijek poznatog glasa, a potom i očiju koje nikad ne bih mogla zaboraviti. Kosa mu je i dalje bila plava, gusta i kovrčava. Primjetila sam jedva koju sijedu vlas. Tek oko usana usjekle su mu se dvije dublje bore, ali one nisu nimalo umanjile njegovu privlačnost. Dapače, davale su njegovu licu dozu ozbiljnosti i pouzdanosti. Cijela je njegova pojava odavala samouvjerenog i dobrostojećeg muškarca, barem sudeći prema odjeći koju je nosio. Zbog toga je sreću koju sam osjetila istog trena zamutio tračak stida jer osjećala sam se neugledno i zapušteno pored njega.
U svojim maštanjima o našem ponovnom susretu ja sam uvijek izgledala zamamno i neodoljivo, a ne ovako u radnoj kuti u kojoj sam izašla do obližnje trgovine po sendvič. Došlo mi je da pobjegnem, da odgodim ovaj trenutak kad budem spremnija, prikladnija. No, prekasno, on mi se već u sljedećem trenutku počeo približavati. Toplo mi je stisnuo ruku i mojim se tijelom razlila ugoda.
- Vratio si se? - rekla sam poluglasno.
- Kao što vidiš, ima već mjesec dana - nježno me pogledao.
- Čudno da te i prije nisam srela - rekoh tek toliko da nešto kažem jer mi se grlo počelo stezati.
- Možda sam izbjegavao susret… - osjetila sam žalac.
- Još me mrziš? - upitala sam oprezno.
- Ne, ne više. Vrijeme otupi loše, a na površinu ispliva samo ono što je bilo lijepo. Tako je lakše.
- Oprosti mi - rekla sam skrušeno - napisala sam ti puno pisama isprike i objašnjenja na koja mi nikad nisi odgovorio.
- Marijana, imaš li vremena za kavu? Ne možemo o tome ovako, na ulici. A vrijeme je da to napokon istrestemo na stol pa da zaključimo to poglavlje u našem životu.
- I ja to želim, jer moraš znati da ja te svoje poteze iz prošlosti danas i te kako plaćam.
- Ah, povukao sam i ja kasnije nekoliko krivih poteza, ali pokušaj shvatiti da je u igri bio i moj ponos, a ono što sam doživio dotuklo me do temelja. No, krenimo do bistroa.
Pošla sam za Ivanom kao omamljena, lišena svakog straha hoće li me netko vidjeti i revno ispričati Tomislavu kako sam bila na kavi s nekim nepoznatim muškarcem. U tom mi je trenutku bilo svejedno. Bila sam mu dužna objašnjenje, ne pismeno, nego ovako u četiri oka.
Kad smo se udobno smjestili u lokalu, Ivan nam je naručio čaj. Dugo me gledao u oči, a ja nisam htjela požurivati. Postalo mi je svejedno hoću li zakasniti na posao ili neću. Htjela sam mu dati sve svoje vrijeme.
- Otkako sam se vratio, često razmišljam o tebi - prvi je prekinuo neugodnu tišinu.
- Supruga je s tobom? - skrenula sam temu na onu koja me više zanimala.
- Bivša supruga je ostala u Austriji.
- Bivša?
- Da.
- Od kada?
- Ima već dvije godine.
Iznenadilo me to saznanje. Mislila sam da je njegov brak stabilan i bila pomalo ljubomorna zbog toga, a sada se sve mijenja.
- Sabina je krasna osoba, ali bila je jedan od onih mojih krivih poteza o kojima sam ti pričao.
- Nestalo je ljubavi?
- Tako nekako, a možda je nikad nije ni bilo. Jedno drugome bili smo brzopleta odluka, rame za plakanje i bijeg od nekoga tko nas je povrijedio. Tek smo kasnije, kad su se stvari slegnule, shvatili što nas je zapravo zbližilo, a to nikako nije bio razlog za brak. Sporazumno smo se razišli. Imamo kćer, očekujem je upravo ovaj vikend.
- Drago mi je što ima ljudi koji civilizirano rješavaju bračne brodolome.
- A ti? Jesi li ti sretna?
Zatekao me tim pitanjem iako sam podsvjesno željela da mi ga netko postavi pa da se napokon otvorim i pustim bujicu svojih nezadovoljstava da iscure.
www.jutarnji.hr
_660x330.jpg)
_660x330.jpg)
